VESTI:
Početna / istorija / Stepan Vuković pogodio austrougarskog komandanta
Stepan Vuković pogodio austrougarskog komandanta

Stepan Vuković pogodio austrougarskog komandanta

Informacija o tome da je je prvi metak u Velikom ratu (1914-1918) ispalio kaplar Stepan Vuković iz Komirića, jedan od 20 nosilaca Karađorđeve zvezde sa mačevima sa teritorije opštine Osečina, koja je objavljena na našem sajtu u okviru teksta o aktuelnim aktivnostima ovdašnjeg Odeljenja Narodnog muzeja Valjevo, privukla je veliku pažnju i intersovanje šire javnosti.

Stepan VukovicNa taj događaj, prelistavajući požutele zapise, danas podsećaju istoričari. Ovih dana, u predvečerje priprema za obeležavanje stogodišnjice od izbijanja Velikog rata, i jedan broj srpskih medija beleži da je četiri dana pre zvaničnog početka Prvog svetskog rata, Komirićanac Stepan Vuković, kaplar Petog pešadijskog puka kralja Milana, koji je pripadao Drinskoj diviziji i bio u sastavu Treće armije pod zapovedništvom generala Pavla Jurišića – Šturma, pucao na neprijateljskog oficira iz vojske Austrougarske, koja je krenula da osvoji i ponizi Srbiju.

Austrougarski komandant, vele spisi, tada je poginuo. Stepan Vuković je za taj podvig, kao i za ispoljenu hrabrost u kasnijim borbama, s obzirom da je jednom prilikom zarobio neprijateljsku stražu, odlikovan Ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima. Na svojim grudima ponosno je nosio i Orden za hrabrost ruskog cara Nikolaja Drugog. Bio je i učesnik oba balkanska rata.

– Stepan se sa svojom jedinicom našao na obali Drine, na granici sa nelegalno okupiranom Bosnom i Hercegovinom, kada je posle Sarajevskog atentata i pristiglog austrougarskog ultimatuma mobilisana srpska vojska – kaže profesor istorije Svetozar Gačić, rukovodilac Odeljenja Narodnog muzeja Valjevo u Osečini. – Dok je Narodna skupština Kraljevine Srbije raspravljala o odgovoru na ultimatum, 24. jula 1914. godine, Vuković je po naredbi majora Vojislava Arsenijevića otišao s patrolom da osmotri dešavanja sa druge strane Drine. Uočio je kraj kasarni u Bratuncu postrojenu austrougarsku vojsku kako u stavu „mirno” sluša govor svog komandanta. Tada je nanišanio i iz svoje puške ispalio hitac, prvi srpski metak na protivničku vojsku. Učinio je to sa udaljenosti od čak 1.800 metara. Uspeo je da pogodi austrougarskog komandanta i da ga obori sa njegovog belog konja!

– Nema sačuvanih pisanih podataka o tome sa kojom je puškom Stepan Vuković sa tolike daljine uspeo da pogodi austrougarskog visokog oficira – napominje Gačić i dodaje: – U to vreme, srpska vojska najviše je koristila brzometnu pušku sistema „mauzer“, kalibra sedam milimetara, rusku brzometku sistema „manliher“, kalibra 7,62 milimetra. Takođe, zaplenjenu tursku pušku M-80 sistema „mauzer“, kao i stare prepravljane puške sistema „mauzer-koka“. Deo trećeg poziva i poslednja odbrana koristili su staru „berdanku“, kalibra sedam milimetara, koja se punila crnim barutom. U upotrebi je bila i puška „label“, model iz 1886. godine, francuske proizvodnje, koja je bila veoma popularna.

Posle rata Vuković je nastavio da živi u Komiriću. Bio je cenjen u Podgorini i Rađevini zbog svojih ljudskih kvaliteta, a naročito što je bio slavom ovenčan ratnik. Do kraja života bavio se zemljoradnjom. Iza njega ostalo je brojno potomstvo – sa suprugom Milevom imao je tri sina – Vladana, Dobrivoja i Vlastimira, kao i tri ćerke – Danicu, Nataliju i Smiljanu.

– Hitac Stepana Vukovića bio je pucanj u agresivnu i okupatorsku politiku. On pojašnjava tadašnje raspoloženje srpskog naroda na nepravdu koju joj je Dvojna monarhija prethodnih godina činila, počev od Carinskog rata 1906. godine, preko nelegalne okupacije Bosne i Hercegovine i pravljenja nezavisne Albanije u Valoni, 28. novembra 1913. godine, čime je srušen vekovni san Srba o izlasku na more. I na kraju, za nepravedno optuživanje Kraljevine Srbije i svih njenih podanika za Sarajevski atentat, koji nije bio teroristički akt, već takođe odraz nezadovoljstva naroda takvom austrougarskom politikom.

Gačić podseća da je Odeljenje muzeja u Osečini, u okviru priprema za obeležavanje stogodišnjice Velikog rata, započelo istraživanja o ratnicima iz Podgorine, koji su učestvovali u borbama za oslobođenje i ujedinjenje otadžbine. U toku je evidentiranje Podgoraca, nosilaca Albanske spomenice i drugih ordenja. Posebna pažnja, ističe, posvećena je nosiocima najvišeg vojnog ordena tog vremena – Karađorđeve zvezde sa mačevima, kojih je dvadesetak iz Podgorine. Tako je iz zaborava isplivao i podvig Stepana Vukovića…

– Danas, kada germanski istoričari pokušavaju svu krivicu za izbijanje Velikog rata da svale na Kraljevinu Srbiju i njen nedužni narod, i Odeljenje muzeja u Osečini želi da na pravi način prikaže sudbinu običnih ljudi tog vremena, koji su herojstvom osvetlali obraz Podgorine. Podvig Stepana Vukovića iz Komirića upravo je najbolji primer herojstva srpskog seljaka koji je stvarao slavnu prošlost naše otadžbine – kaže Svetozar Gačić.

Scroll To Top